Balkan.Boy / Extreme Underground

Dobrodošli na moj blog....

21.12.2006.

Sjaj i bijeda ljubuškog nogometa (2.dio)

Nedjelja, 17 Prosinac 2006
Priča o propasti Ljubuškog nogometa se nastavlja. Babovac je pust, ljudi željni dobrih utakmica, ali malo je onih koji su spremni uraditi nešto da bismo za par godina slavili pobjede i pjevali : „Nazdravimo najboljemu, zapjevajmo muški – nek se čuje na kraj svijeta ruke gore za Ljubuški“

 

Sjećam se jednog transparenta koji je glasio – „Umri muški za Ljubuški“. Nije valjda da su svi pomrli ili je jednostavno umrla želja i nada u bolje nogometno sutra? Iako dječarac, još uvijek se sjećam navijanja i bodrenja u tadašnjoj ligi Herceg-Bosne. Na par gostovanja na kojima sam bio čak i u autobusu sa igračima osjećala se čvrsta povezanost ekipe, a meni je bio doživljaj samo sjediti u kutu i promatrati ih kako razgovaraju o nadolazećoj utakmici.

Česta su bila gostovanja klubova iz Hrvatske koji su bili iznenađeni kvalitetom našeg nogometa. Cibalia, Vukovar, Zagreb, Hajduk, Dinamo, Segesta, čak i ruski i slovački klubovi su dolazili igrati prijateljske utakmice na Babovcu, a usput i skautirati tražeći pojačanja upravo u Ljubuškom.

Pogled sa tribine stadiona Babovac

Bartolović probija lijevu stranu, sam utrčava u šesnaesterac, vara jednog obrambenog igrača, puca u gornji desni kut i – GOOOOOOOL! Karijeru započeo u Ljubuškom -  Mladen Bartolović pa preko Segeste otišao u Cibaliu da bi danas bio neizostavna špica u Hajduku. Brzonogi napadač kojeg bi kroz koju godinu mogli gledati i u jednoj od jačih europskih liga. Možda bi u takve igrače izrasli primjerice mladi naraštaji iz kojih ću izdvojiti Bulića i Prusinu, ali ljudi u upravi nisu vukli prave poteze i imali razumjevanja za talente. Braća Delalić (Keno i Anel) su po meni povukli dobar potez – možda ne zvuči bajno, ali Austrijska 3. liga je daleko organiziranija od naše Prve, a kako saznajem primanja su više nego dobra i redovna. Kad smo već kod primanja nogometaša u NK Ljubuški je bio čest slučaj da plaće kasne po petnestak dana tako da bi ljudi iz uprave „uštedjeli“ dvije do tri plaće godišnje.

Prije par dana sam otišao na stadion ne bi li snimio par slika koje reflektiraju stanje danas. Možda neki od vas ne znaju, ali na Babovcu se održavaju različita sportska natjecanja kraljice sportova – atletike. Ne tako davno napravljena atletska staza slovi kao najbolja u državi uz onu na sarajevskom Koševu. Atletski klub Ljubuški postiže vrijedne rezultate no ipak me je iznenadio lokot na ulazu u Babovac. Nedjelja je i rekreativci dolaze trčati na atletsku stazu, a to pravo bi im moglo biti uskraćeno.

Da se vratimo na temu – Babovac je u svoje vrijeme bio odličan stadion za naše uvjete sa kapacitetom od cca 6 000 mjesta. Uz pomoćni stadion, opremljene klupske prostorije i perspektivnu momčad činilo se da ćemo vječno imati jedan jak sportski kolektiv. Danas su vidljive pukotine na atletskoj stazi dok bi na pojedina mjesta mogli dovesti i kravu da se napase. Zub vremena je oštetio i stadion u kojeg se gotovo ništa nije ulagalo pa bi odlazak na stadion kroz koju godinu mogao biti i opasan izlet s obzirom da se betonska konstrukcija ne doima previše sigurno.

No bilo je dobrih ljudi...

Ljubuški je naime dobio pošiljku sjedalica iz NK Široki Brijeg u jako dobrom stanju koja se trebala instalirati na Babovac. Međutim od toga je prošlo već par godina, a sjedalice kupe prašinu ispod stadiona. Ne bi me začudilo da ih skupina mladih sklonih devijantnom ponašanju i demolira ili čak zapali.

Neiskorištene sjedalice ispod tribine

Kad smo već kod mladih ne mogu, a da ne spomenem rad sa mlađim kategorijema. Iako sam nogometni laik bode mi oči činjenica da su neki ljudi nesposobni da rade svoj posao. Tjerati djecu da besciljno trče dok se „trener“ sakrio ispod stadiona križajući promašene parove na listiću uz burek mi se čini apsurdno. Pojedinci očito ne bi mogli motivirati ni muhu da leti, a kamoli mlade na ozbiljan trening. Da ne zaboravim – takav trening se PLAĆA.

Opet, sjetim se i velikih imena koja su prošla kroz klub poput ex-yu reprezentativca i trenera Katalinskog. Takvi danas u velikom luku zaobilaze našu nogometnu sredinu, a iskreno ne vidim ni čime bi mogli privući takve nogometne veličine.

Stadion Babovac prije dvadesetak godina...

 

... i stadion danas...

O Upravi kluba neću puno trošiti riječi jer djela govore umjesto njih. Očito je bilo da se pojedinci samo žele okoristiti funkcijom, a nekompetencija je također dolazila do izražaja. Nikome nije bilo neobično što klub vode tamo neki ljudi koji ne znaju ni šta je ofsajd iliti ga zaleđe, što je mužnja novca bila neminovna i što onom dedi s kišobranom koji viče svaku utakmicu protiv „balija“ se srce slama kad vidi u šta se NK Ljubuški pretvorio.   Doživjeli smo sramotu da kući gubimo od klubova bez tradicije iz tamo nekog sela od stotinjak kuća da bi iza ušiju dobili plesku zvanu Druga liga (liga ispod Premijer i Prve – znači 3. liga) u kojoj muku mučimo da opstanemo od ispadanja u najniži mogući rang.

Osvajanje Kupa HR-HB u sezoni 1994/95

Klub bi trebalo prepustiti onima koji su ginuli na terenu dok je Ljubuški još bio respektabilan klub. Ljudima koji bi zasigurno radili za dobrobit kluba, a ne svoj džep poput nekih, a u tajništvo postaviti ljude koji nisu dupelisci kao što je to bio slučaj. Siguran sam da bi bivši igrači za par godina mogli okrenuti stvari na bolje jer gore uistinu ne može.

Za kraj evo jedan slideshow

Slobo / Poskok.info

 

17.12.2006.

Sjaj i bijeda ljubuškog nogometa

 
Sjećam se kad sam još kao klinac odlazio na utakmice na stadion Babovac, divio se nogometašima i slavio njihove pobjede. Pun stadion, bakljada, navijanje je nešto što mi je tada upotpunjalo nedjelju, ali i činilo me sretnim. Danas, skoro da i ne provirim na stadion i s nevjericom na licu čitam mali članak u kutu dnevnih novina u kojima stoji: Ljubuški – Međugorje 0:3

 
Prije rata Ljubuški je bio respektabilan klub na području bivše Jugoslavije. Stadion je izgrađen iste godine kad i splitski Poljud te sa travnjakom boljim nego u svih tadašnjih prvoligaša. Bila je to jaka momčad spremna za velike dosege. Pomoćno igralište, svlačionice i tribine su u tadašnje vrijeme bile odlične dok su primjerice drugi imali nekakve ledine koje su nazivali stadionima. Tadašnja NK Sloga je bila član regionalne lige koja se može mjeriti sa današnjom Premijer ligom BIH.
U klubu su igrali većinom domaći igrači koji su praktično besplatno ginuli na terenu.
Nije bilo lako gostovati na Palama, u Sarajevu, Olovu, Bugojnu…

 

HNK Ljubuški

 

Po mnogima, legenda tadašnjeg kluba bio je Slobodan Rogić – Bodo. Zamislite samo ovu situaciju: Bodo je jedne godine bio trener, igrač, kapetan i oružar, a sve iz ljubavi prema klubu. Može se reći da je čovjek ostavio dušu na stadionu jer je nakon izlaska iz bolnice otišao na utakmicu te nakon dolaska kući umro.
Bivši igrači su trenirali pomladak koji je znao brojati do 150 članova u svim kategorijama. Djeca su trenirala besplatno, a opremu je naravno financirao klub.
Najbolji juniori su priključivani u prvi tim, a pionirima je bila čast skupljati lopte iza gola.
Navijači su redovito dolazili bodriti svoj klub i igrače iz svoje sredine. Svi se sjećaju: Bode, Vape, Džaje, Ćuće, Dupice, Mije, Baje, Perače, Rade, Brice, Šišlije, Medića, Unane, Alije… Bila je to nogometna idila u maloj sredini.

Prijateljska utakmica : Ljubuški - Hajduk

 

Poslije rata igrači se sami organiziraju i počinju igrati u tadašnjoj novoformiranoj ligi Herceg-Bosne. Uz Široki Brijeg, Ljubuški je bio najozbiljniji kandidat za osvajanje titule. U klub dolazi Branko Međugorac i sam financira gotovo sve.
Dovodi imena poput Bartolovića koji sada igra u Hajduku, legendarnog golmana Terkeša, zatim Ravlića, Marinčića, Kordića i druge koji uz domaće snage Šošu, Vučića, Šalinovića, Medića, Iveka i drugih osvajaju Kup Herceg-Bosne i to dva puta (sezone 1994/95. i 1995/96). To je bila prava ekipa koja je punila stadione i imala visoke ambicije.
Ipak, lokalni političari su se uspjeli uvući u klub. Primaran cilj je bio izvući korist iz kluba pa su izmuzli novce pripisujući sebi zasluge spomenutog Međugorca.
Mjenjaju ima kluba iz NK Sloga u "hrvatskije" HNK Ljubuški. Godina osnutka se također briše te HNK Ljubuški „nastaje“ kao novi klub 1994. godine.

 

Osvajanje nogometnog Kupa Herceg-Bosne

 

Evo jedna anegdota vezana uz to: HNK Ljubuški je bio na pripremama u Italiji gdje je gostovao u prijateljskoj utakmici protiv sadašnjeg drugoligaša Spezie. Na početku utakmice razmjenjuju se zastavice klubova. Naš kapetan Medić morao je uručiti zastavicu na kojoj piše godina osnutka 1994. (utakmica se igrala 1996.) dok je na zastavi Spezie kao godina osnutka pisalo 1911. Briše se tradicija, brišu se trofeji i sve ono ono što su stvorili Bodo, Međugorac i momčad koja je bez tadašnjeg dinara hrabro branila boje kluba i osvajala priznanja i trofeje.
Međugorca nakon svega još i tjeraju iz kluba te on odvodi nekolicinu igrača, a klub na osnovu plasmana u prvenstvu Herceg-Bosne postaje član zajedničke Premier lige BiH.
Tada počinje osipanje mladih talenata da bi danas klub doživio potpuni krah. Samo jednu sezonu HNK Ljubuški je plesao u Premijer Ligi. Iako su startali dobro i uspjeli biti neporaženi protiv Željezničara i Sarajeva kasnije su zaredali bolni porazi ( primjerice 0:7 od Zrinjskog kući) da bi ispadanje iz lige bilo neminovno.

Vjerni navijači sa transparentima

 

Nestručna uprava zanemaruje mlade sekcije i sve se bazira na momčad koja je igrala u Prvoj Ligi (liga niže od Premijerlige). Tu još nije kraj jer mladi talenti ostaju uskraćeni te se neizravno tjeraju u druge sredine (Drinovci, Brotnjo), a neki naposljetku i prestaju igrati.

Dovode se kvazi-pojačanja pa se tako sjećam makedonca Ristovskog koji je bio 5 puta plaćeniji od drugih igrača, a na terenu je umjesto pljeska često znao izmamiti podsmijeh navijača ili bolje rečeno gledatelja jer navijanje je već odavno prestalo.
Tu nije kraj jer se pomladak zanemario, a djeci se sad naplaćuju treninzi koje vode nestručni ljudi. Dok je prije bio ponos kupiti lopte oko terena za vrijeme utakmice danas se ljude mora moliti da dođu igrati utakmicu. Nedavno im je falio jedan igrač pa su zvali momka koji je sjedio na obližnjem balkonu kraj stadiona da im se pridruži u treningu.

 

Prijateljska utakmica : Ljubuški - Partizan

 

Danas je klub još niže – u Drugoj Ligi (tj. ispod Premijer i Prve lige) da bi i tu gubio utakmice od nekih momčadi koje su do prije par godina znale nastradati od Ljubuškog sa dvocifrenim brojem golova u mreži.
Klub vode političari i lokalni mali poduzetnici, publike nema, stadion je u lošem stanju, a izlaza nigdje. Ljudi ne ulažu u klub kad znaju da taj novac neće biti iskorišten na pravi način i u pravu svrhu. Borbe na terenu nema pa tako ne možete vidjeti ni jedan pošten klizeći start ili rastrčanost sadašnje srednjoškolske ekipe.
Usporedimo li Ljubuški sa jednom Gabelom čiji GOŠK igra jako dobro u Prvoj ligi sa tendencijama da postane Premijerligaš možete lako zaključiti kako sadašnji HNK Ljubuški nije ni sjena onoga od prije desetak godina kada su se protivnici bojali moćnog protivnika.
Široki igra u Europi već par godina, Posušje je standardan Premijerligaš, a njihovi navijači su prije znali dolaziti gledati utakmice Ljubuškog.

Prepuni stadion Babovac 


Da situacija bude još gora pobrinuli su se „ambiciozni ljudi“ stvorivši ogranak NK Bigeste koji je danas klub djece bogatijih roditelja, privatan klub bez seniorske ekipe.
Na kraju smo dobili jedan nižerazredni klub od kojeg su većina digla ruke i sa podsmjehom je ispraćan na utakmice dok jedino okorjele navijače još uvijek boli činjenica da HNK Ljubuški još dugo neće otvoriti svoje vitrine u nadi za novim trofejem.

(nastavit će se...) 

 

Slobo / poskok.info

07.12.2006.

West Hercegovina Fukodroms

West Hercegovina Fukodroms

INTERNET PREMIJERA: Predstavljamo Vam jedan od zapaženijih filmova na zadnjem WF Festu, festivalu amaterskog stvaralaštva održanom u Posušju od 9-11.08 2006-e.

Image Hosted by ImageShack.us

Ovaj projekt je filmska parodija urađena u stilu Nadrealista. No budući da karikira svakodnevnicu, ismijava općeukorijenjeno licemjerje i donosi jedan potpuno drugačiji pristup stvarnosti u kojem ruši općeprihvaćene tabue u onom trenutku kada se kao uradak prikazuje publici i kada nastaje glasna interakcija i interpretacija platna i publike, može ga se shvatiti i kao svojevrstan umjetnički performans.




Režija : Slobo i Veso
Glumci : Miljenko, Brdo, Veso, Slobo i Emma
Montaža : Ćavarovo brdo pikčrs

Odabrao Hadžiselimović , Đelo Hadžiselimović

20.11.2006.

Američki san na Jakuševcu

Američki san na Jakuševcu

Svanulo je prohladno nedjeljno jutro. Dr. Arslanagić i Slobo su ustali odlučni da toga dana zarade štogod love kako više ne bi morali majke stare tlačiti svojim Ustavom zajamčenim pravom na džeparac. Pokupili su stvari, obukli se u najfinije ruho i sve je bilo spremno za seobu naroda put Jakuševca odnosno Hrelića odnosno najveće buvlje pijace u Hrvata.

Ima, ima stila, ja se zaljuuuuubila....malo kocka, malo pije, zasad naaaaajbolji jeeeeee...

Image Hosted by ImageShack.us


Žene su poludjele toliko da su čak i meteorolozi zabilježili pojačano vlaženje u određenom dijelu grada. Školski razdjeljak, tanak brk uz usnu, širok osmijeh...samo fali zlatan zub...

Image Hosted by ImageShack.us


Svatko tko je ikad glumio trgovačkog putnika na Jakuševcu dobro zna jednu stvar - što se kasnije dođe to su manje šanse da se uhvati iole dobro mjesto za postavljanje štanda. Naravno da nas dvojica to nismo znali. Jebga, prišnije je bilo ispuniti svoju građansku dužnost i podebljati konto vlasnika kladionice...

Samo da Šartuks nije odigrao neriješeno imali bi tri iljade u džepu. Deder, mlada, stavi der mi još Lečester, 548 – jedinica!


Image Hosted by ImageShack.us


Kasno Marko na Kosovo stiže...slobodnog mjesta ni za lijeka. Bokte, pa ovi dolaze ranije čak i od Čeha koji ujutro ostvaljaju ručnike po našim plažama. Al šta ćeš...ne isplati se dangubiti, već ajmo prošetati među rajom; možda se pazari nešto dobro za jeftine pare. Na primjer, kao na ovom štandu – čovjek između ostalog čandrljina prodaje i ispunjene đačke knjižice iz bivše Juge. Jedna je deset kuna, ali majstor ima akciju pa za 30 kuna možete dobiti 6 komada. Tko bi tome odolio...


Image Hosted by ImageShack.us


A šta reći za sljedećeg junaka koji prodaje isključivo pederske i shemale porniće nasnimljene preko kazeta iz videoteke? Na kazeti piše Beethoven 3, ali baja govori da se ne obaziremo na to jer su na kazetama stvarno pornići. Za svo to vrijeme sin (4 godine maksimalno) mu se bezbrižno igra s ostalim čandrljinama sa štanda.


Image Hosted by ImageShack.us


Prošlo je 11 sati i prvi prodavači se kupe kući ostavljajući mjesta para željnom dvojcu da i oni rasprostru svoju deku/šatorsko krilo/najlon. Napokon! Trgovina može početi, a asortiman je i više nego šarolik. Svaki artikl nosi uspomenu i priču, al oskudica nije dobra prijateljica sentimentalnosti. stari brojevi Hrvatskog slova, špriherica, kazeta s rođakovog vjenčanja, kazete Mate Bulića, naramak cedeova (Saša, Tin & Kedžo, Severina & Milan, Sugababes, Fra Šito Ćorić, šalabahteri za ispit iz Povijesti političkih ideja...rekoh oskudica ne mari za senitmentalnost :(


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Dobra ponuda praćena niskom cijenom (sve po 5) ubrzo je privukla mnoštvo mušterija, a s njima i mrkih medvjeda koji su počeli otežavati naše džepove.

- Pošto ovaj peškir?
- 5 kuna, bratko.
- (miriše) Nooov peškir! Evo 5 kuna. A jel imaš sintesajzera?
- Evo, taman prodo prije 5 minuta jedan.
- A jebemti, kud nisam ranije došo... Ajde zdravo.



Image Hosted by ImageShack.us


Svaki je kupac poseban na svoj način, ali ovoga specijalca vrijedi izdvojiti. Čovjek se obrušio na naš štandić brzinom penzionera kad ugleda prazno sjedalo u tramvaju i zgrabio kazetu s vjenčanja.

- Jel može za 10 ovo?
- Ajde nosi!


Vjerojatno će drkat na mladu. Svašta majka rodi...


Image Hosted by ImageShack.us


Ustrajni u svojoj namjeri da se oparimo, odolijevali smo i kiši i vjetru ostavši posljednji prodavači na, sve do malo prije, prepunom šoping centru. Nikako da prodamo gitaru, đavo je ne odnio...


Image Hosted by ImageShack.us


Nakon što su se u nama smirili i zadnji trzaji protestantske etike i duha kapitalizma, zatvorili smo radnju, napravili inventuru i otišli pojesti štogod. Samo nek je masno...

Image Hosted by ImageShack.us

Ne tapši me po ramenu, ne čini mi toooooo...kad me sretneš ne govori đe si legendooooo...

Život je lijep.


Image Hosted by ImageShack.us


P.S. tko nije bio na Jakuševcu ne zna šta je život...ne zna...

* ol rats rizrvd baj Dr. Arslanagić (get-a lajfaš lajsensd produkt)

08.11.2006.

Blagdan Svih Svetih i fenomen(alni) fra.Vlado Kozina

 

Svi Sveti su i Dan mrtvih. Cjelovečernja vožnja iz Zagreba. Punih 7 sati. Jutro je. Sa babom, po običaju, idem na groblje. Groblje se zove Krvnica...

Posjećujemo grobove naših mrtvih. Baba pali svijeće. Molimo.. Potom tišina..... Oko nas svijet sa svijećama. Mole u tišini...

Primjećujem da je sam prilaz groblju osjetno poboljšan pa je tako cesta proširena i jedan dio je asfaltiran. Olakšan je dolazak svima. Groblje je krasno uređeno i očišćeno. Očito je bilo vrijednih i plemenitih ljudi koji su dali svoj doprinos Krvnici i onima koji počivaju tu. Oduševljen sam. Puca me melankolija.

Molitva prije svete mise. Iščekivanje ...

Počinje propovijed, nastaje muk jer čuje se glas fra. Vlade Kozine :
„Oni koji su vani uđite da možemo počet, a vi izbacite žvake iz usta koji to još niste uradili.„

Zatim počinje propovijed istog fratra koji se s pravom obrušio na probleme koji nas okružuju.

Prvo se osvrnuo na živote današnje mladeži, pri tome generalno nazivajući svu mladež drogerašima, bludnicima i bedacima. Ok lapsus lingue mislim. Zatim je kazao kako ista mladež gaji manjak poštovanja prema Crkvi te se ista mora okrenuti vjeri i poštivanju svoje djedovine Hercegovine te da ne budu poput „razbojničke države Hrvatske".?!

Nadalje je istakao kako je danas crkva zapostavljena i da televizija zatupljuje sve nas i ima „sotonistički utjecaj". Sportske manifestacije, izleti, razni televizijski sadržaji nas zaokupljaju i nisu "u duhu crkvenog dobra" prema njegovom tumačenju.

Da, ovi navodnici služe za citiranje fra Kozine koji je energičnom propovjedi iznio još mnoge druge teze i razmišljanja koje nisam uspio pohvatati ali koja u većini slučajeva mogu shvatiti osim onog prema kojem je "Hrvatska razbojnička država" dok je kod nas valjda drugačije?!

I onda je uslijedilo ono zbog čega i pišem ovaj tekst. Ono što sam danas čuo iz usta jednog fratra po mom sudu, graniči sa zdravim razumom.


Govorio je tako fra.Vlado o bludničenju, ubojstvima te kako danas nije neobično da sin ubije oca, ili otac majku. Da ljudi varaju jedni druge, da obitelj nije svetinja kao što je prije bila te da je danas čest slučaj preljubništva i onda je izrekao sljedeće: " i da preljubnici zaslužuju umrijeti" (tj. ako netko ubije preljubnika/cu to je zasluženo) .

Ta rečenica prelila je moju razinu razumske tolerancije. Stojim usred Hercegovine na sam blagdan i slušam nekakvog fratra koji opravdava ubojstva i naziva ih zasluženima, i koji bi želio da se vrati dobro staro kamenovanje" ??!

Oko sebe vidim komešanje i negodovanje puka. Nitko ne želi komentirati. U zraku opet muk.

Nakon toga još jedna stvar koja me bocnula ali i izazvala smijeh među prisutnima je bila kada je fra.Vlado rekao : „Sada ćemo prikupljati milodare, i neću da vidim one žutalje ( pfeninge i sitniji novac op.a.) među prikupljenim novcem jer mi se to ne da više ni brojat".

Tu izjavu ne be bih dalje komentirao samo da spomenem da se isti fra.Vlado malo prije toga obrušio na pohlepu među ljudima mudro zaključivši da bi smo svi trebali biti skromniji i živjeti u kršćanskom duhu i što manje robovati materijalnom. Valjda je htio reći sa što više "žutalja". Onih istih koje on ne želi ni vidjeti a još manje brojati...

S jedne strane ovakvi ispadi me nisu iznenadili, a ni prisutni nisu pokazivali neke znakove nelagode jer su više-manje navikli na propovjedi spomenutog fratra.

No izjave kojima se poziva na javni linč ljudi preljubnika, dakle ljudi od krvi i mesa dakle Božjih stvorenja ma kako oni grešni ili griješni bili, po mom sudu je brutalan napad na nauk katoličke Crkve ma koliko usko bilo moje površno shvaćanje vjere u odnosu na fra.Vladino. Prema onome kako su mene učili fratri to ne bi smili govoriti.

Neka mi velečasni oprosti ako se varam, ali danas je učinio blasfemiju prema instituciji koju predstavlja i za to vjerojatno nikada neće odgovarati dok ja zbog ovog teksta možda i hoću, jer sam se usudio javno primjetiti kako jedan fratar prelazi granice ne samo dobrgo ukusa nego i osobnog poslanja.

Završit ću jednim biblijskim citatom, našao ga danas na tom "đavoljem internetu":

Čovječe, ''stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe... Mačem potežu bezbošci i zapinju lukove, da obore jadnika i siromaha, da pokolju one koji hode pravim putem.'' (Psalm 37: 8,15)


Slobo / www.poskok.info

03.10.2006.

Internacionalni poslovni sajam u Bolonji

Jedan od najvećih svjetskih sajmova keramike, opreme za kupaonice i kupaonskog namještaja održan je od 26. do 30. rujna u Bolonji (Italija) gdje sam imao priliku vidjeti novitete u svijetu  keramike u 3 dana koliko sam proveo na sajmu. Išli smo trajektom iz Splita preko Ancone da bismo se smjestili u Rimini.  Gotovo svi hoteli su bili prebukirani u Bolonji ili je cijena noćenja bila do 3 puta skuplja nego u Riminiju koji je udaljen stotinjak kilometara – što i nije previše ako se ide autocestom.  

Prvo da se malo osvrnemo na brojke : Sajam se prostire na 156 000 m2 sa više od 1000 izlagača iz 32 zemlje. Posjećenost sajma je iznimno velika što potvrđuje podatak o gotovo 100 000 posjetitelja iz 131 zemlje svijeta te više od 500 akreditiranih novinara.
Gotovo je nemoguće posjetiti sve štandove u par dana koliko sajam traje te je organizacija vremena i plan posjeta jedna od stvari na koje valja obratiti pozornost. Malo tko je tu došao da besciljno luta, tu i tamo nešto pogleda i vrati se kući bez ijednog kataloga neke firme.

Na sajmu se izlažu keramika, sanitarne instalacije, oprema za kupaonice i sve vezano za kupatila. Ako bismo uspoređivali kvalitetu, zastupljenost i veličinu tvrtke onda bi Marazzi bio na prvom mjestu. Ogromna multinacionalna kompanija sa više od četiri tisuće uposlenih i prometom od gotovo milijardu dolara godišnje koja upravo svoj prodor vrši u Rusiju i na azijsko tržište.
Neminovan je utjecaj mode i u industriji keramike pa tako Gardenia Orchidea proizvodi keramiku sa potpisom Versace koja označava prestiž uz najvišu kvalitetu samog proizvoda koju naravno prati i visoka cijena. Vrijedi spomenuti i liniju United Colors Of Benetton koja također ima keramičku liniju  koju plasira i na naše tržište.

Jedno od nepisanih pravila jest i kodeks odijevanja. Nećete naći niti jednog menadžera da ne nosi elegantno odijelo i cipele, a da ne govorim o hostesama koje osim što imaju ulogu da vizualno privuku posjetitelje na štand govore bar dva jezika i upoznate su sa proizvodima i programom tvrtke. Ovo govorim iz tog razloga što primjerice mostarski sajam prema ovome izgleda kao neka pijaca na kojoj su svi prolaznici i gledaju na kojem štandu je besplatno piće i hrana umjesto proizvoda i usluga koje se nude.

Naravno, besmisleno je uspoređivati ova dva sajma jer su to ipak dva različita svijeta i mentaliteta. Ipak, jedna od dobrih stvari je ono što možemo naučiti od boljih tako da znanje stečeno u visokorazvijenim zemljama možemo prenijeti donekle i kod nas. Manevarski prostor je uistinu velik ali to ne znači da možemo i trebamo usvojiti baš sve od primjerice talijana koji su barem u smislu keramike i kupaonske opreme godinama ispred nas. Kupovna moć kod nas još uvijek nije tolika da ljudi traže visokokvalitetnu robu, a da ne govorim o kreativnosti prilikom odabira. U italiji prevladavaju boje i širina, dok smo mi još skučeni i strah nas je eksperimentirati.

U razgovoru sa brojnim menadžerima došao sam do zaključka da improvizacije nema – što je i logično kod velike konkurencije koja prevladava u italiji. Borba za svakog klijenta, snižavanje troškova materijala i rada te što viša kvaliteta i pouzdanost su njihova svakodnevnica. Postoji još jedan problem koji vreba iz prikrajka i pitanje je vremena kada će ozbiljnije ugroziti talijansku prevlast u industriji keramike i sanitarne opreme a to je – kinesko tržište. Ne može se ignorirati pojava masovne proizvodnje uz nevjerojatno niske troškove rada koje imaju kinezi. I oni su imali svoje štandove ali u malom broju jer, svjesni situacije, talijani im uskraćuju izložbeni prostor ili im daju uvjete koje jednostavno ne mogu prihvatiti. Svjesni da od problema ne mogu pobjeći koriste se drugi način da bar uspore invaziju kineske keramike koja će im zasigurno u slijedećih nekoliko godina oteti jedan dio tržišta. 

Ipak talijanski štih će vjerojatno uvijek biti dominantan jer oni znaju kako prezentirati proizvode i napraviti show, tako da prezentacija ne ispadne čisto poslovna već u jednom prijateljskom duhu razvijajući prijateljsko-kooperativni odnos sa potencijalnim kupcem.
Kao što sam naveo – modni detalji, minimalizam, futurizam pa na nekim štandovima i retro stil dokazuju da je ova industrija visoko razvijena dodajući svakom svom proizvodu jednu dozu osobnosti i posebnosti koju bi kupac trebao primijetiti.

Moja uloga je bila da pratim način izlaganja, pravila poslovnog ponašanja koja će zasigurno utjecati i na moja poslovna opredjeljenja u budućnosti. Ovakve manifestacije zasigurno mogu otvoriti oči mnogim mladim ljudima jer objektivno gledajući – puno toga se može naučiti kroz razgovore sa educiranim ljudima, menadžerima ne samo u ekonomskom već i kulturološkom smislu. Zato - učimo od boljih!

11.09.2006.

Istanbul : Posjet braći s Bospora

Rano jutarnje buđenje nakon burne noći i prospavanih cijeli sat vremena te spremanje za put. Pozdrav s mamom, pozdrav s babom koja je prethodno platila misu za sretan put svoje dice i polazak za Ljubljanu. „Ne daj Bože da vam nešto bude dico moja, iđete mi avijonom u dalek svit!“

I tako, pođe delegacija u sastavu : tata i dva sina u Istanbul, da malo vidi i taj velegrad od kojeg iskreno nisam ni očekivao da me impresionira svojim velebnim zdanjima, kulturom i tradicijom.
Dolazak u zračnu luku Ataturk je već počeo pokazivati jednu sliku modernog u Istanbulu naspram kojeg Ljubljanska zračna luka Brnik veličinom istanbulskog Duty Free Shopa izgleda kao neko spremište. Još jedna noć s manjkom sna, a usto i sat vremenske razlike nije nas spriječila da budemo orni i spremni za turistički napad i razgledavanje ovog 14-milijunskog grada.


Grand Bazaar (Kapalı Çarşı)


Spice Bazaaru (Mısır Çarşısı)

Bazaar je bila prva stanica, što bi u slobodnom prijevodu trebalo značiti pijaca ili vam ga tržnica, pa tako imamo Grand Bazaar (Kapalı Çarşı). i Egipatski Spice Bazaaru (Mısır Çarşısı). Prvi je otvoreni džidža-midža-čandrljin suvenir-kupi jeftino dio, dok je spice Bazaar kao što mu ime govori – pijaca začina. U tom ogromnom kompleksu gubili smo se u blještavilu zlata (koje ovdje, ovisno o dubini džepa, možete kupovati na kile), raznih drangulija, nargila, ćilima, svjetiljki, opravica i manje više svega što vam padne na pamet.
Stotine različitih slatko-slano-kiselih okusa izloženo na isto tako stotine štandova čeka svoje degustatore i kupce nudeći im čak i Turkish Viagru koja je napravljena od suhih šljiva, meda i oraha.
Plaćanje se vrši u turskim lirama ili u Eurima u omjeru 1Euro = 1,7 turskih lira. Dalje idemo autobusom na razgled središnjeg dijela grada gdje se i nalazi veliki Turski klub Bešiktaš. Inače u Istanbulu djeluju 3 velika nogometna kluba : Bešiktaš koji, ako sam dobro shvatio slovi kao gradski klub, Fenerbahče – predgrađe i radnički klub dok je Galatasaray neka vrsta elitnije nogometne momčadi.


Most na Bosporu


Ulaz u Sultanovu Palaču

Dolazak na Bospor i vožnja brodom uz vodiča, te vožnja azijskim i europskim dijelom obale uz opet – razgledavanje Sultanove palače, drugih zdanja i mostova koji spajaju ova dva dijela Istanbula. Kasnije smo uspjeli svratiti da razgledamo unutrašnjost Sultanove Palače koja uistinu izgleda bogato i demonstrira jednu snagu nekoć velikog Osmanlijskog carstva. Zidovi puni slika, kristalni lusteri od kojih jedan teži i do 4,5 tone, te zanimljiva stvar- velika ogledala u svakoj sobi, često blizu vrata. Zapravo su služila da bi Sultan uvijek mogao znati tko se nalazi iza njega, u slučaju da bi nekome palo na pamet da za zaskoči iza leđa…


Aya Sofia

Nismo propustili pogledati ni Aya Sofiju izvana te Plavu Džamiju (Sultan Ahmet Camii) iznutra u koju je dozvoljeno ući – ali bez obuće. Kasnije, tijekom šetnje jednom od najvećih pješačkih zona (Taksim) u samom srcu Istanbula primjećujem da se glazba u jednom trenutku gasi u svim objektima da bi nakon nekoliko trenutaka tišinu prekinula molitva iz obližnje džamije. Opet jedna od vjerskih razlika između istoka i zapada i dokaz poštivanja religijskih običaja. Naravno, za svaku pohvalu – jer primjerice dok kod nas traje misa nije neobično vidjeti da netko demonstrira svoja vozačka (ne)umijeća i jačinu zvučnika tik u ulici do crkve.



Sarajevski Roštilj na Taksimu

Kad smo već kod vozačkih sposobnosti, ono što definitivno ne smijete propustiti je jedna alternativna znamenitost – vožnja taksijem. Po čemu je posebna? Kao prvo - taksimetri u vozilima kao da ne postoje jer se za cijenu prijevoza pregovara, pa smo tako imali slučajeve da drugi taksist traži gotovo duplo manju svotu od prethodnog za istu relaciju. Kao drugo – nepropisna pretjecanja i oduzimanja prednosti, prolasci kroz crveno i nedozvoljena polukružna okretanja su sastavni dio vožnje, tako da što se prije priviknete na to bit će vam lakše.

Kod nas kava- kod njih čaj (Çay). Nije neobično vidjeti kako Turci uživaju u čaju i pušenju nargile što je jedan od njihovih zaštitnih znakova. Čaj je ovdje nacionalno piće pa tako mit o turskoj kavi ostaje samo mit.



Trbušni ples (Sultana's)


Jedna od stvari koju ne bi trebali propustiti je trbušni ples kojeg imate na desetke mjesta svaku večer. Sultana's je bio naše odredište – noćni klub koji uz večeru nudi cijelo večernje tradicionalne plesove uz narodne nošnje i naravno na kraju i famozni trbušni ples. Sve to košta ali kad malo bolje promislim to i nije preskupo za ono što nude i odnos prema svojim gostima.

Vidim da sam se raspisao, a još nisam ni došao do zanimljivijeg dijela. Jedan od glavnih razloga dolaska u je bilo održavanje Velike Nagrade Turske u Formuli 1 taj vikend.
Veliki sportski događaj koji košta, ali se definitivno isplati vidjeti. Cijena – 100 Eura za najjeftiniju kartu u koju je uključeno gledanje treninga dan prije i same utrke. Nama smrtnicima to i nije pretjerana cijena s obzirom da gledanje na glavnoj tribini na boljim mjestima zasigurno doseže 5 puta veću cijenu. Iako nisam neki auto-freak i ne patim od toga da na auto stavim nove spojlere i felge, doslovno sam se naježio na zvuk prve formule koja je prošla našim djelom staze. Gledanje na TV-u i uživo se bitno razlikuje i nitko nije ostao ravnodušan na borbu Alonsa i Schumachera, ali ipak je na kraju slavio Massa. To mu je bilo prvi put u karijeri, što je izazvalo oduševljenje navijača Ferrarija, ali i nerazumno negodovanje jednog od Raikkonenovih navijača koji je sjedio do nas.


Ulaz na stazu Formule 1



Formula 1 (Ferrari u pozadini ;)

Nadalje, jedna od stvari koja me najviše iznenadila je njihov odnos prema turistima.Gdje god se našli: u restoranu, taksiju, na bazaaru ili ulici u običnoj komunikaciji prilikom spominjanja da smo iz Hrvatske (Kroejša, Hrvatistan) ili bi dobili kompliment, prijateljski zagrljaj uz riječi : Hrvatistan? Yeah, we are friends, brothers! Ili bi dobili dodatni popust na traženu robu ili uslugu. Premda je to jedan od trikova da pridobiju kupca ipak mi se činilo da nije sve baš u profitnoj motivaciji. Doista smo primljeni toplo pa su nas neki od njih i savjetovali gdje ići, gdje ne ići i čega se paziti u Istanbulu. Usporedimo li to sa našom percepcijom Turaka i odnosa prema njim došao sam do zaključka da je kriva predodžba i mišljenje o Turcima koji su za rezultat imali predrasude prema ovom narodu su totalno nepotrebni. Primjerice ona izreka da netko „Puši kao Turčin“ zapravo i ne drži vodu jer po mojoj nekoj slobodnoj procjeni vidio sam da više ljudi puši kod nas nego kod njih. Nadalje, kad se za nekog kaže da izgleda kao Turčin – to označava uvredu.


Turski afrodizijak

Jednostavno Turci kao narod nisu omiljeni u Hercegovini i Hrvatskoj dok oni nas nazivaju prijateljima i braćom? Zar taj odnos nije pomalo sramotan i ogledalo našeg konzervativizma i nerazvijenosti. A mi smo oni koji tvrde da su Turci nerazvijen narod… Da, sigurno su nerazvijen kad primjerice ta industrijska i turistička svjetska velesila ima jedan od bržih rasta BDP po stanovniku. Kad primjerice vrijednost njihovog tržišta čaja (çay) iznosi nekih 850 milijuna $. Kad 114 000 kreveta u Istanbulu nije dovoljno za sve one koji dolaze u taj grad. Kad su za razliku od riječkog Grobnika uspjeli dobiti organizaciju Formule 1. Nije li to dokaz da i oni vrijede, u nekim stvarima možda čak i više od nas, pretpostavljajući da će ipak oni vjerojatno ući u EU prije Bosne i Hercegovine.

Ono što sam htio reći je da bi objeručke prihvatio da se ponovo vratim u Istanbul na dulje od ova dva dana koja su nedovoljna da se vidi sve što ovaj grad pruža i da ponovno vidim naše prijatelje Turke…


Slobo / Poskok.info

29.08.2006.

Postoji li "prijateljstvo s beneficijama"?

O neeee nije valjda? Slobo opet počeo pisati nebulozne tekstove… to bi upravo mogao biti jedan od prvih komentara na ovu kolumnu. Potaknut na razmišljanje o sljedećoj frazi, zbog situacije u kojoj se nalazi jedna osoba koju poznajem, odlučio sam malo dublje prostudirati i dati svoje, možda subjektivno, mišljenje o tom „problemu“.


Beneficija je dodatna pogodnost ili mogućnost, dobrobit ili korist koja se dobiva od strane nekog ili nečega. Termin koji je više vezan za neke ekonomske, nego za emotivne pojmove, u ovom slučaju se koristi za definiranje odnosa između dvoje ljudi. Znači, „prijateljstvo s beneficijama“ je zapravo oblik odnosa u kojem dvije osobe koje se dobro poznaju, imaju intimne odnose, ali ne i tzv. „fiksnu vezu“. Možda se čini da se u startu malo previše furam na neko psiho-analiziranje a la Sigmund Freud, ali ipak ću to pokušati prevesti na malo jednostavniji jezik.
Seks na jednu noć ne spada u ovu kategoriju jer je čisto kratkoročn fizički nagon/potreba dok veza uvjetuje upravo toliki stupanj povezanosti da gajite sigurnost, međusobno povjerenje koje bi značilo da osim osobe s kojom ste u vezi nemate nekog drugog.
Otvorena veza je opet pojam koji je jako blizu „prijateljstvu s beneficijama“, ali sama riječ veza opet označava jednu dozu ograničenosti.



Što ljude tjera na takav oblik odnosa? Po mom mišljenju jedan od razloga može biti strah od veze – od možebitnog gušenja, mentalne klaustrofobije i osjećaja da gube vlastitu slobodu. Drugi razlog je nesigurnost u krajnji ishod; znači ako se odlučim za vezu možda ću izgubiti prijateljstvo potencijalnim krajem veze. Treći razlog zbog kojeg se osobe upuštaju u „prijateljstvo s beneficijama“ je moderniji pogled na svijet koji izlazi iz okvira „normalnog“ odnosa i pokazuje da te osobe nisu slabe kao ovi što padaju na, po njima, sentimentalnost i ograničenost veze. Svatko sebe smatra posebnim, što nije pogrešno, ali to nije znak da baš u svemu morate biti alternativni i nekomercijalni.


Kod većine „prijateljstava sa beneficijama“ u pravilu barem jedna osoba želi više od tog odnosa, a ako je prijateljstvo jako, s izgrađenim povjerenjem, onda ga neće biti problem održati čak i ako veza ne uspije. Nažalost mnogi se previše obaziru na reakciju okoline pa im se najlakše čini ne imati fiksnu vezu. To bi pak značilo da se više bavite onim što ljudi misle o vama, a ne onim važnijim – što mislite jedno o drugom.

Nekad je najlakše reći „Nas nitko ne razumije!“ da bi na taj način izbjegli razgovor o vašem odnosu ili jednostavno ne želite priznati da imate problem. Da, imate problem jer vjerojatno često preispitujete vaš odnos… Zašto se ne bi opustili? Razum (glava) i osjećaji (srce) ne isključuju jedno drugo već bolje rade zajedno. Mladi ljudi većinom ne žele da ih netko sputava pa se okreću tom slobodnijem obliku druženja gdje jedno drugom ne odgovaraju za svoje postupke nakon druženja.



Kada bi okrenuli pilu naopako i pitali te ljude kako uopće možete koristiti te dvije riječi zajedno: Prijateljstvo i Beneficiju (korist) jer bi to izgledalo kao da iskorištavate vaše prijateljstvo tj. jednim ga dijelom oskvrnjujete fizičkom intimom, vjerojatno bi preispitali svoj odnos. Fizička privlačnost je normalna pojava i ljudi mogu imati odnos koji se temelji čisto na fizičkoj privlačnosti bez pretjeranog ili gotovo nikakvog uplitanja osjećaja, ali u ovom slučaju prijateljstvo ne može postojati bez osjećaja jednog stupnja nefizičke privrženosti.

Prijateljstvo i Ljubav, da li postoji nešto između? Da, postoji ali je kratkog vijeka i kad-tad morate odrediti je li bolje ostati SAMO prijatelj ili ući u vezu. Mišljenja sam da ljudi i nakon veze mogu ostati jako dobri prijatelji, što sam iskusio nakon gotovo svake svoje veze. Znači, „prijateljstvo s beneficijama“ uskraćuje jednu ili obje strane, nema budućnost i kad-tad ćete morati staviti karte na stol.

Sad kad gledam ovaj članak čini mi se da je kroz moje ruke prošlo i previše Cosmopolitana ali stvarnost je da je ovo opet jedno subjektivnije razmišljanje pojedinca s kojim se neće svi složiti. Na vama je izbor kakav odnos ćete urediti i kako ćete ga definirati, ali na kraju krajeva – budite se s tim spremni i nositi.

Slobo / Poskok.info

15.08.2006.

WH Fest

West herzegowina fest je festival koji nastoji potaknuti mlade kreativce i autore da stvaraju, te prezentirajući svoja djela potiču i druge da to čine. Organizatori pritom samo osiguravaju infrastrukturu, dok program uglavnom oblikuju i upotpunjavaju upravo mladi kreativci svojim radovima. Na taj se način ne stavljaju navodnici na oblik i vrstu medija nego na stvaralaštvo samo po sebi, zbog čega i organizatori festivala naglašavaju da ovo nije ni filmski ni glazbeni, a ni festival književnosti, već festival stvaralaštva.

Trud uložen u popularizaciju umjetnosti na ovim prostorima, očigledno je urodio plodom, što je vidljivo iz broja prijava koje iz godine u godinu rastu.

Osnovna zadaća festivala je osigurati da svaki oblik kreativnosti stupi u komunikaciju sa publikom i izazove, nadamo se, pozitivnu povratnu reakciju. Festival je nastao iz potrebe da poveže i potakne ljude iz svih dijelova regije (i šire) na međusobnu suradnju. Festival gostuje po cijeloj Hercegovini (prve dvije godine održavao se u Širokom Brijegu, treću godinu u Ljubuškom). Ostvarivanjem ideje festivala u "pokretu", ostvarila bi se komunikacija i suradnja mladih kreativaca iz cijele Hercegovine.

U svoje tri godine postojanja, festival je zbog prevelike zainteresiranosti mladih autora prerastao u trodnevnu manifestaciju na kojoj je prezentirao više od 100 amaterskih video radova, objavljena su tri festivalska Fanzina u kojima su objavljeni literarni uradci mladih neafirmiranih autora, te je nastupilo preko 60 mladih glazbenih skupina i pojedinaca s područja cijele zapadne Hercegovine.

www.whfest.com

-------------------------------

Evo i jedan moj uradak sa Festivala - Tribute to baba
***************************
Evo link na kojem možete pogledat film :
http://video.google.com/videoplay?docid=-5742648952076052674

Link za skidanje : kliknite na FREE i pričekajte 30 sekundi...

http://rapidshare.de/files/29390706/Tribute_to_Baba.wmv.html

* Scenarist, redatelj i unuk - Slobo
* Tehnička obrada - Zdravko Musa

Film traje nešto više od 3 i pol minute, imao je zapažen nastup i prošao je jako dobro kod publike...

07.07.2006.

Umjetnost ili lobotomija?

Elektronska glazba – jednima monoton oblik glazbenog izričaja sličan klapanju lonaca u kuhinji dok drugima predstavlja nešto urbano i jednu vrstu umjetnosti.

Party - leglo droge ili pak mjesto zabave. Što je zapravo prava istina?

Nakon nekoliko godina u kojima sam uspio „okusiti“ taj svijet, otkriti brojne pozitivne i negativne stvari, te dočarati viđenje jednog tipičnog partyjanera i njegovu pogled na stvarnost.

Prvo bi možda bilo dobro reći nešto o samoj glazbi.

Elektronska glazba u koju spadaju House, Techno, Drum & Bass, Electro i brojne druge podvrste je začeta u Detroitu koji se i smatra kolijevkom techna da bi evolvirala dolaskom u Europu, točnije u Njemačku gdje i dan-danas imamo najviše poklonika te scene, najveći broj Partyja, najkvalitetnije DJ-e i sve ono što se veže uz tu glazbu. Znanstveno je dokazano da ova vrsta glazbe potiče jedan od viših stupanja euforije i te je sama po sebi prilično aktivna i plesna. Ipak trajno obilježje techna iz Detroita ostao je minimalizam, koji je obilježio i utjecajni „treći val“ techno izvođača poput Jeffa Millsa ili Kennyja Larkina.

Detroit techno bio je najprodorniji i najzaslužniji za globalnu prihvaćenost stila. Jedni zamjeraju nedostatak teksta u pjesmama, i monotonost prilikom odabira glazbe no kad malo bolje pogledamo upravo zbog toga ta glazba govori svim jezicima i dostupna je svima. Pozicija suvremenog DJ-a (dick-jockeya) sve je više autorska i izrazito kreativna. Od sedamdesetih naovamo bitno se promijenila : umjesto pukog tehničara koji opslužuje gramofone disc-jockey postaje glavna zvijezda klubova, stvarajući vlastite autorske mikseve plesnih skladbi te autor osebujnih kombinacija tuđe glazbe i vlastitih intervencija putem miksete.



Ipak komercijalizacija, koja je danas prisutna ne samo u glazbi je učinila da ta glazba bude popularnija ali isto tako i „potrošni materijal“. Došlo je do stvaranja sezonskih hitova i podjele između pravih paryjanera od onih koji se furaju na to. Tko je pravi partyjaner ili partizan kako neki u današnje vrijeme zovu osobu koja pohodi na manifestacije sa elektronskom glazbom?

Temeljna stvar koja razlikuje partyjanera od „ostalih“ je sama glazba pa je on/ona okrenut nekomercijalnom zvuku, klubovima, poznavanjem rada DJ-a, a među ostalim i urbanom načinu odijevanja. Djelomična buntovnost, ostanak do izlaska sunca na partyju, ples i nažalost nedopuštena sredstva su dio imidža bez kojeg se ne može imati status pravog partyjanera.


Teško da će netko biti objektivan, a sam je dio toga, kad ga pitate mišljenje o takvoj glazbi i zašto ide na partyje. Ono što ćete čuti je da su partyji super stvar, da ljudi ne uzimaju bobe (bombon, E, Ecstasy, bonkas, boba…) i druge stvari ( speed, LSD, marihuana i da ne nabrajam dalje) toliko koliko se priča, da je atmosfera dobra ili DJ pušta super mjuzu… U biti istina je da na partyju obično atmosfera je više nego dobra, da su ljudi tu s razlogom (o čemu ćemo kasnije) i da je primjerice iznimno nizak stupanj mogućnosti za nekim fizičkim konfliktom, kao što je primjerice običaj na mjestima odakle dopire melos narodne glazbe gdje vikendom obavezno imamo par razbijenih glava.


Naravno moram naglasiti jednu bitnu stvar – ovo se više odnosi na područja Hrvatske jer u Hercegovini prava party scena praktično nikad nije ni postojala. Bilo je i još uvijek ima ambicioznih mladih ljudi koji rade s tom glazbom. Pokušaji da i kod nas zaživi i taj oblik glazbe nisu urodili plodom pa je moje mišljenje da je taj val Techna prebrzo zahvatio naše područje tako da su mnogi preko noći postali partyjaneri, a do jučer su slušali Seku Aleksić i njoj slične. Naravno, kad stvari idu naglo, teško da mogu pustiti korijena, tako da danas i nema pravog partyja na našem području. Razgovarajući sa nekim od naših DJ-a koji su svjesni situacije svi su suglasni u jednom – Mi nismo bili spremni za to. Nama je bio potreban jedan pravi CLUB u kojem bi se svaki vikend mogao održat kvalitetan party gdje bi mogli dovući velike „face“ u svijetu DJ-a , a ovako je to ostalo sa mlakim pokušajima pojedinaca koji jednu večer nude koncert na kojem nastupa JOLE da bi sutra bio party na kojem nastupa jedan Deetron (poznati švicarski DJ).

Ipak postoji mnogo razloga što sam se takoreći „ohladio“ od te naše scene i sveo svoje odlaske na paryje na minimum. Tako sam od nekih desetak „brija“ godišnje spao na možda tek dvije. Razlog? Dosta mi je ljudi koji idu tamo samo da se dobro nadrogiraju, dosta mi je maloljetnika koji kolutaju očima sa „blaženim“ osmjehom na licu, dosta mi je cura koje su spremne popušit nekom liku u WC-u za bijedne dvije crte speeda. Je li do toga došlo kod nas?


Nažalost – da, i sve dok se ne uvedu neke promjene ova scena u Hrvatskoj i BIH će imat više negativan nego pozitivan predznak. U Hrvatskoj je ipak došlo do kakvih-takvih pozitivnih promjena. Partyji su u suštini promijenili svoj oblik pa tako su zamrli masovni, dok su zaživjele klupske večeri sa manjim brojem ljudi, manje agresivnom glazbom, pojavile su se i udruge poput „Špice“ koja educira mlade i sve one koje žele znati više o tome – o negativnim efektima uzimanja nedopuštenih sredstava. Kad kažem da su zamrli masovni partyji, mislim najviše na smanjivanje obujma Valkana Beach Festivala koji se svake godine odvija u Istri, Dubrovački Lazareti su također smanjili svoj prostor i posjećenost, a Zagrebački Future Shock se u zadnje dvije godine nije ni održao na Zagrebačkom Velesajmu. Da ne govorim o Love Parade-u koji je prošle godine zabranjen i to s razlogom. Gomila razgolićenih, parada kiča, narkotici na svakom koraku i nažalost sve manje onih koji su tu radi glazbe a sve više onih koji su tu da isprobaju i vide nešto novo, da budu viđeni i da se eksponiraju ili čak blamiraju pred milijunima ljudi.


Ovo nije kritičan već realan pristup i gledište, i taj urbani buntovni pokret kako bih ga ja nazvao je kod većine prolazna faza, naravno pri tom mislim na ove negativne stvari koje su vezane za same partyje, dok nažalost ima i onih koji potonu i dublje. Ipak nakon prolazne masovnosti scena se pomalo iskristalizirala pa je bar po mom mišljenju elektronska glazba izgubila na kvantiteti ali dobila na kvaliteti – što znači manji partyji sa boljim DJ-ima, blagi pad techno scene, a razvijanje house-a koji kao suvremeniji oblik disco glazbe potpomognut elektronskim zvukom ide uzlaznom putanjom. House nastaje na temeljima post-disco klupske scene ranih osamdesetih a karakterizira ga melodičniji zvuk, manje repetitivno ponavljanje kao kod techna te vokal koji kao dodatni efekt ponekad djeluje zarazno, naravno u pozitivnom smislu. Jedna od bitnih kvaliteta house-a je mogućnost dodavanja elemenata latino glazbe, jazza, soula, popa i reggaea i drugih žanrova koji ga čine još dostupnijim slušateljstvu.

Naš mentalitet još uvijek ne dopušta da se ova scena razvije, jer istočnjački utjecaj je očito previše zavladao Hercegovinom uz besmislene Turbo-Folk poskočice koje su zapravo ogledalo mentalnog napretka ljudi na ovom području. Ne želim obezvređivati nečiji ukus ali je smiješno da baš takvi ljudi, sa takvim „istančanim“ glazbenim ukusom nazivaju elektronsku glazbu – glazbom bez duše i besmislenom zbog nedostatka vokala.



Sigurno bi bilo pametnije da i u tu glazbu ubacimo kakav zanimljiv i dubokouman refren poput „Neću s tobom kume, ćelave ti gume, sedišta se tresu u tvom Mercedesu“.

Slobo / www.poskok.info


Noviji postovi | Stariji postovi

Balkan.Boy / Extreme Underground
<< 05/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

Linkovi...
Moj drugi blog.../English
Hercegovački forum
Najbolji site za predviđanje rezultata...
Totalna Techno Peglaona

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
43646

Powered by Blogger.ba