Balkan.Boy / Extreme Underground

Dobrodošli na moj blog....

13.03.2008.

Kada dernek utihne...

 

Bio sam ugledan pripadnik Gallus Domesticus vrste.
U selu sam slovio kao borben pijevac izrazitih glasovnih mogućnosti.
Ujutro precizan k'o švicarski sat, uvečer brižni čuvar, straža svog harema.



Imao sam sreću da me hrane kvalitetnim koncentratom i domaćim kupusom koji je rastao tik uz kokošinjac pa sam znao da ću dugo živjeti. Do sad sam preživio tri snijega i jednu selidbu tako da sam mislio da nema razloga za zabrinutost sve dok su moje podanice brižno čeprkale po posjedu koji mi je gazda predao na raspolaganje.

Prosječni dnevni output kokošinjca od 15 jaja prve kvalitete za koji sam i sam zaslužan kao plodan i potentan stvarao je komšijsko-kokošju ljubomoru. Naime, nedavno je susjedni kokošinjac spremao desant ne bi li destabilizirao naše redove ali nisu znali da je vinograd kroz koji su morali proći do nas polijevan galicom. Nisu ni stigli do nas, a već ih je pola pokrepalo tako da smo ostali najefikasniji i najrentabiliji kokošinjac u regiji.

Sigurno se pitate se kako znam toliko o ekonomiji. Gazdin najmlađi sin Pero je uvijek učio naglas kroz otvoren prozor pa sam nešto uhvatio od njega...Nisam vam ja tamo neki neobrazovani krkanski pijevac, već načitan, obrazovan i cijepljen čak. Nego, tko zna do kad bi ova idila potrajala da se jednog dana preda mnom nije pojavio čovjek koji liči na gazdu, premda mnogo mlađi. Nisam mu pridavao puno pozornosti ali me začudilo zašto baš on dolazi sa svojim prijateljem u moj kokošinjac nakon svih ovih godina.

Bili su dobro raspoloženi i činilo mi se da sam im bio jako zanimljiv. Nisam bio presretan. Čisto iz razloga jer mi hranu nisu donijeli, a i moje podanice su bile uplašene novim licima. Otišli su nakon nekog vremena, a naša mala zajednica je spremno dočekala gazdinu večeru. Sutradan sam obavio dužnost i probudio svoj dio sela. Komšije su već odavno shvatile da sam ja bolji od njihovog pijevca pa su ga vjerojatno protjerali jer ga nisam čuo od prošle zime.

Bilo je neuobičajeno tiho i začudilo me što gazda ne dolazi po jaja to jutro, a niti se čuo njegov bager s kojim svako jutro ide na posao. Odjednom se začula nekakva buka koja nije prestajala, a pred kokošinjcom su se pojavila ona dvojica od jučer. Imali su lijep veliki štap sa krpom pa sam pomislio da bi mogli pokriti dio kokošinjca odakle dolaze vrapci i jedu našu hranu. Kako sam se samo grdno prevario...

Jedan od njih je ušao u kokošinjac pokušao me uhvatiti na što sam ga ošinuo krilom dva tri puta ne bježeći u zaklon. Nisam htio ispati kukavica pred podanicama, ali me ipak uspio ščepati te me okrenuo naglavačke i privezao na štap koji su, ako se dobro sjećam, zvali barjak.


Image and video hosting by TinyPic



Nije bilo dobro i osjetio sam da bi mogao završiti tragično, baš kao Maruška i Kujuša, moje dvije bivše podanice koje su završile u loncu. Bar mi je tako rekao lokalni mačak koji je, navodno, omastio svoj brk njihovim mesom. Bio sam svjestan da se još nije dogodilo to da je kokoš vraćena nakon što ju je čovjek odveo iz kokošinjca, ali nisam htio vjerovati mačku.
Zavezan za barjak po prvi put u životu sam se osjećao bespomoćno, da bi me odveli pred oduševljenu masu koja me dočekala ispred kuće. Bio sam zbunjen, činilo se da svi kliču meni.

Prvo su rekli da idu kupovat mladu pa sam mislio da je to nešto onako kao kad nas kao male piliće prodaju na pijaci. Jedna mlada cura je izašla iz kuće u bijeloj haljini ali je u stomaku imala nešto što nisam prije vidio kod ljudi pa sam pretpostavio da će uskoro snijesti jaje.

S druge strane može biti da se dobro najela prije puta, ali valjda je i to dio tog ljudskog običaja. Barjak su postavili na auto i ja sam bio vođa kolone. To je trebao biti dobar znak. Nisam mazohist ali sam se prvi put u životu osjećao kao ptica, premda mi nije bilo previše ugodno kad me vjetar šibao po krijesti. Vozili smo se jedno vrijeme u dugoj koloni, na opće oduševljenje prolaznika koji su mi mahali. Znam da sam bio dobar i odan pijevac cijeloga života, ali nisam ni sanjati mogao da će me toliko ljudi dočekati i prepoznati.

Stali smo pred onu veliku građevinu sa križom i zvonom koju sam mogao vidjeti iz svog kokošinjca. Svi su otišli unutra, a ja sam ostao sam... Tišina... Neko vrijeme sam proveo tu razmišljajući o tome što sam ja tu i zbog čega me žele na toj nekakvoj proslavi. Nisam shvatio bit, a i nedostajale su mi moje podanice. Krv mi se slila u glavu i pao sam u nesvijest...

Probudili su me pucnjevi. Odavno nisam čuo tako nešto. Prestrašen sam mahao krilima i trzao se ne bi li pokušao pobjeći, ali uzalud.

Onaj prijatelj od gazdinog malog je držao pušku i pucao u mom pravcu, srećom neuspješno. Vikali su mu: „Ajde Joze, pogodi ga đava mu sriću odnija!“ Onda je Joze uhvatio barjak i počeo mahati sve dok mi se nije zamantalo i opet sam izgubio svijest.

Glad, žeđ i buka mi nisu toliko smetali koliko činjenica da sam bespomoćan i da svako malo neko dijete dođe pred mene i pogodi me kamenom. Pokazao bi im ja ko je glavni da me odvežu i spuste na zemlju. Došao sam k sebi kad je počela padati kiša. Bio sam vani u kutu pred ulazom neke dvorane i krajičkom oka promatrao šta se događa. Svi su bili veseli i pjevali unutra, a mene su ostavili da kisnem. Ne daj bože da dobijem onu ptičju gripu o kojoj se priča u zadnje vrijeme. Sad mi stvarno nije ništa bilo jasno, jutros sam bio zvijezda, a sad su me već zaboravili.

Kroz prozor sam mogao vidjeti masu ljudi koja se prvo nažderala i onda su svi išli plesat.

Ne znam, al nije im to baš bilo pametno jer mi kad se najedemo u kokošinjcu onda ti nije ni do čega a kamoli blesanja i plesanja. Cura u bijelom im je, nakon što su se svi preznojili, dala ručnika i čarapa. Lijepo od nje što se tako brine za svoje uznojne goste kojima valjda smrde noge.

Nakon par sati vanka su izašli gazdin mali i Joze pričajući o nekim lokalnom tajkunima, šta god to bilo, i kako je dobro što su ih pozvali u svatove jer će bit više para u jabuci.

Jabuka, neki tajkuni, pare? Kakve to ima veze, sigurno haluciniram. Onda je počela neka svađa između njih oko para za cvijet... Kakav sad cvijet? Eno u mene ispred kokošinjca cvijeća koliko hoćeš pa se ni jedna kokoš nije svađala oko toga kad bi nas gazda pustio vani. A i nemaju se brate zašto svađat kad cvijeće baš i nije ukusno.

Joze je rekao nešto u smislu da pare trebaju ići njegovoj rodici jer je ona kitila svatove, a gazdin mali je odvratio da da će on sve sebi jamit. Onda je gazdin mali uzeo barjak i bacio ga na Jozu. Joze se izmaknuo, a barjak i ja smo lupili u zid.

Nakon par trenutaka sam došao k sebi i vidio da se šnjura nekim čudom odvezala. Ponovno sam bio slobodan! Gledajući njih dvojicu u klinču zastao sam i upravo ta slika me podsjetila na jedan blistavi trenutak u mojoj karijeri.

Davno je to bilo kad sam svojio nagradu za najborbenijeg pijevca Donjih Radišića nakon što sam u finalu pobjedio favoriziranog Kršonju. Dok su jedan drugog mlatili i čupali pobjegao sam u obližnji krmetar sa nadom da će me ujutro vlasnik krmetara prepoznati i vratiti gazdi.

Skupio sam se kut i počeo razmišljati o današnjem danu. Shvatio sam da koliko god ja bio omiljen, slavan i mudar da i nisam željan derneka.

Zar nije ljepše uzet list zelenog kupusa u društvu Stenuše i njene sestre Paluše uz zalazak sunca i dvije tri gujine za desert. Kasnije se malo proprpat u ćoši i svi na spavanje. Bez buke, barjaka, tajkuna i jabuke. Jer kada dernek jednom utihne svima dođe u glavu da bi možda bilo bolje da su ostali kući uz svoje najdraže....

Ah ti ljudi, stvarno ne znaju uživati...

napomena: Tekst je objavljen u Mom Kamenu br.20 i portalu Poskok.info

05.03.2008.

Spešl anaunsment...

 

Sa radom je krenuo novi blog te vas sve pozivam da bacite oko tu i tamo jer je riječ o projektu koji ima potencijala, a i materijala da bude aktivan slijedeće dvije godine (uz osvježavanja svakih par dana na što se kao urednik obvezujem).



Nadam se da ćete prepoznat vrijednost get-a-lajfaštva i manitluka koje će vam pružiti ovaj novi blog. Trle (protagonist novog bloga) to uistinu zaslužuje jer će vjerujem uskoro postati planetarno popularna ličnost i idol mnogih.

Inače blog nije izmišljotina već su svi likovi stvarni.

Bujrum....

Trle Mafija, čovjek koji vlada ljubuškim podzemljem. Njegov život i dugovječna ljubavna veza sa prelijepom konobaricom Marijanom, sve njegove pobjede i porazi, mračne tajne i neuvjetovana ljubav prema ženama.
Romeo i Julia im nisu ni do potkoljenice.

Balkan.Boy / Extreme Underground
<< 03/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

Linkovi...
Moj drugi blog.../English
Hercegovački forum
Najbolji site za predviđanje rezultata...
Totalna Techno Peglaona

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
44088

Powered by Blogger.ba